Debora Fogel (Debora Vogel, Dvoyre Fogel, 1900–1942), pjesnikinja je, filozofkinja i kritičarka umjetnosti koja je živjela i djelovala za vrijeme Druge Poljske Republike, između dva svjetska rata. Rodila se u gradiću Burštinu (polj. Bursztyn; jid. Burshtin; ukr. Буршти́н) u Istočnoj Galiciji (danas u zapadnoj Ukrajini) 4. januara 1900. u jevrejskoj porodici prosvjetnih radnika. Iz Burština se porodica seli u Lavov, tada grad na raskršću imperija, država, identiteta i religija, samim tim i istinski multikulturni centar istočne Evrope, što je umnogome utjecalo na senzibilitet Deborinih svjetonazora. Od 1919. do 1924. studira filozofiju, psihologiju i poljski jezik i književnost na Univerzitetu Jana Kazimježa u Lavovu, dok doktorske studije provodi na Jagjelonskom univerzitetu u Krakovu, gdje piše disertaciju o kognitivnim vrijednostima umjetnosti u Hegelovoj misli i modifikacijama istih u djelima poljskog mislioca Jozefa Kremera. Nakon toga, Fogel u više navrata putuje u Pariz, Berlin i Štokholm gdje se upoznaje sa svim tada modernim umjetničkim tendencijama, a sve će se to u velikoj mjeri odraziti na njezina kasnija umjetnička shvatanja, kao i samu književnost koju će stvarati.
Nakon povratka u Lavov, dobija namještenje pri Jakob Rotmanovom institutu za hebrejske učitelje, gdje će u svojstvu profesora književnosti i psihologije ostati sve do početka Drugog svjetskog rata. Istovremeno je aktivna na književnoj i umjetničkoj sceni Lavova, gdje pokušava jevrejske umjetnike na sve moguće načine povezati sa modernim umjetničkim tendencijama. Aktivno mentoriše i promoviše Artes – grupu poljskih, jevrejskih i ukrajinskih slikara, fotografa i arhitekata, gdje pod utjecajem Ležea, Braka, Pikasa i drugih, zajedno eksperimentišu sa idejama nadrealizma, konstruktivizma, sa naglaskom na čisto dokumentovanje realija modernog vremena. Inspirisani avangardom, primitivizmom, kao i svakodnevničnim reklamnim plakatima, neonskim svjetlima kino teatara i drugih komercijalnih gradskih elemenata, nastojali su poetizirati ono što se smatralo manje reprezentativnim, odnosno ružnim, poput lavovskih prigradskih naselja, trgova i ulica, a za koje su isticali kako su uz sav svoj šund, smeće i prljavštinu, jednako intrigantni kao npr. i pariske galerije.
Iz ovog vremena datiraju i susreti sa Rahelom Auerbah (Rokhl Oyerbakh) i Rahelom Korn (Rokhl Korn) pod čijim utjecajem će vlastitu poeziju početi stvarati na jidišu, a ne na poljskom ili njemačkom koji su joj bili maternji jezici, a sve kao odgovor na rastući antisemitizam i pogrome nad Jevrejima u Poljskoj dvadesetih i tridesetih godina prethodnog vijeka, a neke od najdrastičnijih mjera, poput segregacije studenata univerziteta, zbile su se upravo u Lavovu. Fogel će tako na jidišu objaviti i svoje dvije zbirke poezije Tog Figurn (Dnevne figure, 1930.) i Manekinen (Manekeni, 1934.). Njena poezija oslanja se na geometrijske tendencije modernističke umjetnosti. To je izuzetno rijedak primjer kubističko-konstruktivističkog stiha na jidišu i ekvivalent mu je gotovo nemoguće pronaći na evropskom tlu. Pjesme se doimaju kao književni ekvivalenti slikovnog kubizma ili geometrijske apstrakcije. Nazivi figura i tijela korišteni su na osebujan način u svrhu stvaranja melanholičnog ugođaja, dok njihova neprestana ponavljanja sugerišu, na neki način i poetiziraju dosadu i apatiju. Svjetlost, oblik i boja često su i jedini elementi od kojih su satkane pjesme, što predstavlja veoma interesantno rješenje koje naizgled pojednostavljuje njihov svijet, a u suštini naslućuje čitavo njegovo bogatstvo skriveno između redova. Kubističkim manirom kolaža čak se tačno citiraju reklame, oglasi, plakati i ostali elementi uličnih realija. Po riječima same Fogel, koja vlastitu poeziju nekada naziva i „montažom“: Moderna plastična umjetnost shvatila je činjenicu da su površina, linija i boja jednostavno elementi izrazite stvarnosti konstruisane u kompoziciji. U poeziji riječ dobija ulogu linije i boje... Uloga riječi u poeziji jednostavna je uloga elementa u izgradnji specifične stvarnosti...
Tridesetih godina prošlog vijeka, Debora Fogel sreće Bruna Šulca, a upoznaje ih zajednički prijatelj Stanislav Vitkjevič. Fogel i Šulc započinju učestalu razmjenu pisama, a koja prerasta u čuveno romantično i intelektualno partnerstvo. Upravo iz pisama Debori Fogel proisteći će i najveći dio Prodavnica cimetove boje, zbirke pripovijedaka iz Šulcovog Drogobiča, u čijem će stvaranju Fogel odigrati i ulogu mentora, te će svojim ohrabrivanjem vjerovatno postati i najzaslužnija što je djelo koje će Šulca kao autora ubrzo i proslaviti, a u čiji je kvalitet bio krajnje skeptičan, uopšte i ugledati svjetlo dana. Bruno Šulc kasnije će napisati prikaz za proznu zbirku Debore Fogel Cvat bagrema (1936.).
Debora Fogel smatrala je svoje poznanstvo sa Šulcom najposebnijim, najosebujnijim i najveselijim životnim uspomenama, iako do formalizacije njihovih odnosa brakom, zbog izrazitog protivljenja porodice njezinih roditelja, nije došlo nikada. Od čitave korespondencije između Fogelove i Šulca, preživjelo je tek nekoliko pisama adresiranih na potonjeg.
Debora Fogel ubijena je u augustu 1942. tokom nacističke akcije likvidacije Lavovskog geta. Među stotinama nagomilanih ustrijeljenih bezimenih tijela, njezino će, kao i tijelo majke Lee, supruga Šaloma i šestogodišnjeg sina Ashera, identifikovati Henrik Streng, prijatelj, umjetnik i ilustrator, kasnije poznat kao Marek Vlodarski, a koji je tog dana bio zadužen za uklanjanje tijela ubijenih.
Pjesma Boje geta, očima bezobličnim Debore Fogel, autorova je eksperimentalna težnja, pod pretpostavkom da je takvo šta uopšte moguće i dozvoljeno, preseliti se u oči i talenat Debore Fogel, posljednjih dana njezinog života u Lavovskom getu, te tako doživjeti onu pretpostavljenu dezintegraciju svih oblika, boja i formi koji su nekada predstavljali elemente njene poetske vizije, a kada od njih više ne preostane ništa konstruktivno i uopšte bilo šta što se ne bi moglo posmatrati van filtera satrvenosti i raspadnutosti svakog oblika vizije, skapavanjem glađu, krvarenjem i nasilnim umiranjem.
Iz zbirke Kadiš za Sarajevo (UNPS, 2025, Beograd) koju Hiperboreja zdušno preporučuje.
Grafika: Marko Bačanović – Boje geta, očima bezobličnim Debore Fogel.
